SAMA SAM ISPLAKALA NOĆI
slika: digital art
Sama sam svoje isplakala noći
i zar je čudno što često se smiješim,
odlučih da Pakao pristat ću proći
znajuć’ da sa time već odveć' griješim?!
Hodajuć’ smjelo
ponos mi osta
kad zgrčeno tijelo
zavapi: “Dosta!”
I koliko god čudne bile ove sanje,
shvatim, da gubim sve manje i manje
od onog što imasmo nekada davno,
umjesto tebe, JA se osjećam jadno.
O, oče, nemoj da zove me tvoj glas,
anđelu, dijete, ne rastvaraj krila,
jer nada odgađa posljednji čas,
sa križem se nosim...
(zar takva sam bila?)
Sama sam svoje isplakala noći,
gorčina osta stvarajuć' krug,
davno se mirim u ovoj samoći,
ako je takav suđen mi sud.
Tvoji su grijesi
ono što jesi,
a duše nema
bez ljubavi sjena,
sama sam svoje isplakala noći.
http://www.digitalne-knjige.com/kohn.php
ISBN zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem
ISBN broj: 978-953-8054-83-9 Sva autorska prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati ni prenositi ni u kakvom obliku niti ikakvim sredstvima elektroničkim ili mehaničkim, fotokopiranjem, snimanjem ili umnažanjem u bilo kojem informatičkom sustavu za pohranjivanje i korištenje bez prethodne suglasnosti vlasnika prava.
